Hedonizam, racionalnost,nepodnošljiva lakoća postojanja i ja

 Jeste  vi racionalni ili ste puni emocionalnih modrica?

Ja sam ona sa modricama. Uvijek idem nekako glavom kroz zid, hedonistički vodeći se samo svojim emocijama i idući stazama koje me privlače, ne žaleći povremene padove, jer srčano hodim. I kad padnem, nije mi žao, modrice brzo iščeznu. I taj bol je dokaz da sam živa, jednako kao i osjećaj sreće. Sreća bez bola ionako nema veliku vrijednost, jer je ne znamo cijeniti. S vremena na vrijeme poželim biti racionalna, ali tih pet minuta mi bude tako dosadno, da brzo odustanem. 

Moj bivši dečko mi je jednom (nije baš jednom) rekao da ja ne mogu biti sanjar ako želim "normalan" život. Šta znači "normalan"? Utopiti se u rutinu? Ići nekim "redoslijedom" koji nalaže uloga jedne tipične tadicionalne žene, uloga definisana društvenim normama? On je nekako čekao da ja odrastem i konačno postanem žena. A ja sam odrasla u ženu, on nije primijetio. On je čekao da me prođe "moja umjetnost", da se smire moji duhovi koji žude za pokretom, da prestanem sanjariti. A to sam sve ja. Bez toga me nema. Ja sam odrasla do djeteta.

 Iako sam odavno osjećala da on i ja nismo jedno za drugo, takve izjave su mi samo pomogle da konačno odem. Da se razumijemo, divan je on, ali mi nismo jedno za drugo. Njemu treba jedna tradicionalna žena koja će biti kod kuće da ga čeka sa pitom i čistom kućom, koja živi za njega. Ne, to ni u kom slučaju nije loše. Naprotiv, zavisi od toga kakv ste tip žene. Nekima od nas jednostavno odgovara takav stil života. 

Ali ne i meni. Ja želim muškarca kojeg krasi intelekt, koji će sa mnom lutati po svijetu, tražiti stare knjige, voljeti sunce, posjećivati predstave, kuhati pored mene u kuhinji, voditi ljubav na stolu, svađati se a ujedno gorjeti od strasti i šta još sve ne. Nije brak zatvor. Jeste onome ko ga poima takvim. A ono što misliš postaje tvoja stvarnost. Think about it. 

Za mene je brak jedna nova dimenzija "ti i ja" odnosa, koja se mora njegovati da bi sačuvala sjaj. Ja jesam tradicionalna u određenom pogledu, jer je za mene institucija braka nešto posebno, ali sanjar u meni u braku želi ljubav iz romana - divlju i harmoničnu u isto vrijeme. Težina i lahkoća treba da se prepliću. Lahkoća spoznaje da živiš ljubav, i težina onog drugog tijela, kad osjetiš da si najviše živa. 

Zovite me ludom, ali ja želim divlju ljubavnu priču sa sretnim krajem. Želim bebicu sa njegovim očima kojoj miriše tjeme dok je privijam uz sebe. Ja jesam nježna, to je u mojoj ženskoj prirodi, ali istovremeno i divlja, željna burnih emocija. Lahkoća i težina su kao jing i jang. Ključ je ravnoteža.

Uvijek se sjetim Kunderinog romana "Nepodnošljiva lakoća postojanja". Način na koji je objašnjen odnos težina-lahkoća je naprosto famozan:

Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela. Najteži teret je, prema tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjena života. I što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji.Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskoga postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i nevažni.Pa za što da se onda odlučimo? Za težinu ili lakoću?”„Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela. Najteži teret je, prema tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjena života. I što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji.
Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskoga postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i nevažni.
Pa za što da se onda odlučimo? Za težinu ili lakoću?