Nisu svi koji lutaju izgubljeni

Drage moje i dragi moji,
večeras sam dobila inspiraciju da napišem jedan post o mojoj velikoj ljubavi - putovanjima. Mama me zove Cigančica! To mi je najdraži nadimak koji mi je dala. Pročitala sam nedavno negdje jedan citat: "She's a gipsy really. That's why she can't stay in houses. She wanders away and comes back again." To sam ja u tri rečenice. 

Nisu svi koji lutaju izgubljeni. Oni koji se nikad nisu upustili u avanturu nepoznatog, ne znaju šta je ljepota novootkrivenih čudesa za koja niste ni znali da postoje. Nije istina da vam za putovanja treba veliki novac. Ponekad želja i volja pobijede materijalno, naravno, ako ste otvoreni za izazove i ako ste spremni da istražite različite mogućnosti. Nismo svi isti. Nekom odgovara statičnost, rutina. Ima tu određena doza sigurnosti koje se nekad čovjek teško odriče. Ali ja sam motivirana konstantnom potrebom za promjenom, kretanjem, avanturom. Kao i prva varijanta, to ima svoje prednosti i mane. Nisam uvijek sigurna šta želim od života, ali ću to svakako tražiti. :) Ni milion maraka ne može zamijeniti uspomene i emocije koje su ostavile neizbrisiv trag. Samo malo hrabrosti i eto me u Pakistanu, mom najljepšem životnom iskustvu.

 Eto me na krovu starog bordela nešto poslije ponoći, posmatram šestu najveću džamiju na svijetu i zajedno sa Poljakinjom i Pakistankom plačem od silne ljepote. A da ne spominjem da smo prije toga u ponoć pobjegle iz hotela  koji čuva vojska kako bismo doživjele Lahore onako kako treba. Krenem tako u Holandiju, zaputim se sama sa koferom, promijenim četiri autobusa, dva aviona i voz. Srećem nevjerovatno susretljive strance i bez problema, zahvaljujući njima, pronalazim put. I šta se desi tamo? Upoznam svog sadašnjeg dečka. Naravno, tad nismo ni slutili da će nas to iskustvo tako vezati, ali nekoliko mjeseci kasnije, magija odradi svoje (o, da, vjerujem u čarobne stvari) i evo nas, Magic Knight and his Lady Starlight.  

Nisam ni slutila da je negdje tamo, u ovom ludom svijetu, neko tako divan, ko sa mnom dijeli ljubav prema knjigama, umjetnosti, Daliju, putovanjima, volontiranju, mačkama... Moj posljednji vitez na svijetu. Koferčić i ja smo posjetili Oracle, penjali se po Parnasu, bili na Apolonovom hramu, hodali La Ramblom, kročili Islamabadom, gledali kako ljudi puše heroin (nisam znala da se i to može XD) u Holandiji, pjevali sevdah u amfiteatru pred 130 ljudi iz cijele Evrope, putovali beskonačno u vozu Zagreb-Beograd-Skopje sa divnom ekipom, letjeli preko okeana za Ameriku, pili kaficu sa nepoznatim Španjolcem u Chicagu, krstarili između dva kontinenta u Istanbulu, izgubili se u Bugarskoj, smijali se sa divnim ljudima iz Bangladeša, Mianmara, dobili plišanog flamenka na poklon od dečka iz Balochistana, dali šal na poklon supruzi prijatelja iz Afganistana, plakali u pakistanskom sirotištu držeći bebu sa najljepšim očima na svijetu, dočekali kraljevsku obitelj u Utrechtu i šta sve još ne. Rođeni ste slobodni, nemojte se bojati izazova, nemojte se bojati promjena. Promjena nije uvijek nužno loša stvar.  Dopustite sebi da dišete.
Ja sam beskrajno zahvalna Onome koji mi je otvorio bezbroj vrata, moje je samo da pređem prag.
Do čitanja, blogger rajo! :)
P.S: Za kraj, divne oči bebice iz sirotišta koje su me rasplakale.